Reakcije zvaničnika Srbije i bh. entiteta RS na najavu usvajanja Rezolucije Ujedinjenih nacija o genocidu u Srebrenici, najbolji su dokaz da trenutna zvanična srpska politika nije odustala od zločinačkih velikosrpskih ciljeva i provođenja politika definiranih u memorandumima SANU.
Najočitije to potvrđuju fašističke izjave Milorada Dodika da „Srbi ne mogu živjeti s muslimanima, Bošnjacima“ i da je „Bošnjacima dovoljno 25 posto teritorije Bosne i Hercegovine“.
Ove Dodikove izjave su najdirektnije prijetnje Bošnjacima od vremena prijetnji Radovana Karadžića. Jer, to da „Srbi ne mogu živjeti s Bošnjacima“ i da Bošnjake treba sabiti na 25 posto teritorije, može se postići samo pokretanjem nove spirale zla i nasilja kakvu su svojedobno pokrenuli Milošević, Karadžić, Mladić i drugi.
Politika „razdvajanja naroda“ i etničkog čišćenja koju su oni predvodili rezultirala je genocidom i drugim teškim ratnim zločinima. Ali i stradanjem srpskog naroda i doživotnim robijama za većinu srpskih ratnih vođa. Istovremeno, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci su opstali, što bi svima trebala biti jasna i pouka i poruka.
Politički nasljednici presuđenih ratnih zločinaca, sada bi da zabrane da se o genocidu i zločinima govori, predstavljajući to „napadom na srpski narod“.
Nepopravljivu štetu srpskom narodu ustvari uporno čine oni, a ne neko drugi, na leđa mu tovareći kolektivnu krivicu za nedjela pojedinaca.
Istovremeno, dok govore o „ugroženosti Srba“, prijete i vrijeđaju Bošnjake, a u Srebrenici u kojoj je počinjen genocid, promjenama naziva ulica žele srbizirati ovaj grad.
Rezolucija UN-a o genocidu u Srebrenici potrebna je upravo zbog njih i njihove politike.
Uz to su, od strane svih koji će podržati usvajanje Rezolucije, potrebni i odlučniji i konkretniji koraci koji će pomoći da se ovakva politika zaustavi na vrijeme.
